Sludge, psihodelični stoner četverac pod imenom Kylesa (Georgija, SAD) od samih početaka svog stvaranja zaokuplja pažnju svijeta glazbe, što publike, što kritike. U razgovoru s frontwomanicom Laurom Pleasents doznali smo što bend sada radi i kakvi su daljnji planovi.
Prošle godine izašao vam je peti studijski uradak Spiral Shadow, i to nakon nepunih godinu dana nakon prethodnika Static Tensions. Do ovog ste puta imali malo drugačiju praksu.
Čini se da je prošlo dosta vremena između Static Tensions i Spiral Shadows. Static Tension smo počeli pisati u februaru 2008., završili u proljeće i snimili na ljeto, ali smo onda morali čekati Prosthetic Records do oktobra 2009. godine da ga izda. U to smo vrijeme bili spremni za pisanje. Završili smo jedan album i odmah se bacili na drugi pa je ispalo ekspresno.
Možeš li usporediti posljednja dva albuma?
Da, postoje sličnosti između ta dva albuma. Uzeli smo progresivu Static Tensiona kao i ideje koje smo pokušali još bolje razviti i usavršiti, što smo i uspjeli. Mislim da je to prirodni tijek u pisanju muzike. Osobno sam potpuno zadovljna sa cjelokupnim albumom jer sam htjela napraviti malo dinamičniju ploču s atmosferičnijim gitarama i pjevanjem.
Može li se tad reći da je Spiral Shadow više konceptualniji album?
Možda je malo konceptualniji, ali nisam sigurna da smo to htjeli. Misao vodilja nam je bila da muzika bude poletnija i živahnija, ali u našem teškom štihu. Kad razmislim, zapravo je album, zvulno gledajući, tj. slušajući, praktički napravljen kao album za slušanje preko slušalica.
Od trećeg albuma Time Will Fuse Its Worth imate dva bubnjara. Otkud ta ideja?
Počeli smo na tom albumu sa dva bubnjara, ali kad smo ja i Phillip Cope osnovali bend odmah smo imali u planu dva bubnjara jer smo mislili da će zvuk biti teži. Ipak, isprva nije funkcioniralo pa smo bili primorani svirati samo s jednim. 2005. godine bend je napustio tad već drugi bubnjar pa smo tražili novog. U međuvremenu smo počeli svirati s Carlom McGinleyem, koji je išao na faks i svirao je u drugom bendu Unpersons. Budući da nismo imali stanog bubnjara počeli smo isprobavati i druge bubnjare. Naišli smo na Jeffa Portera, koji je taman doputovao iz Detroita. Budući da je najbolje poznavao pjesme i htio se priključiti bendu naravno da smo ga i primili. U to isto se vrijeme i Carl odlučio priključiti bendu pa smo počeli vježbati s obojicom. Prvotno smo milisli da Carl svira perkusije i radi samplove budući da je povremeno morao biti odsutan. No, na na jednoj smo probi shvatili koliko zapravo prljavo i teško stvari zvuče pa smo odlučili početi ozbiljno raditi s obojicom. Umjesto Jeffa drugim parom palica sada lupa Tyler Newberry.
Da malo predahnemo prijeći ćemo na personalnu triviju. Kakvu glazbu slušaš i što si zadnje dobro poslušala?
Zapravo slušam svu glazbu, ali pretežno onu s gitarskim dionicama. To je i bio razlog zašto sam i počela svirati gitaru, budući da sam bila fascinirana tim instrumentom. Zadnje što sam poslušala novi su Red Fang i Broken Water.
Prošle ste godine bili na turneji s Convergeom, Kvelertakom i Gazom te ste odsvirali koncert u zagrebačkoj Močvari. Budući da je prošlo već neko vrijeme neću pitati kakav je koncert bio, ali možeš li usporediti američku i europsku publiku?
Velika je razlika između europske i američke publike. No i sama američka publika se razlikuje od jedne regije zemlje do druge, kao i europska. Čini mi se da je europska publika malo više otvorenija mračnijim krugovima glazbe. Nema previše mačizma, već je u redu doživjeti i proživjeti mračnije tematike, budući da su i one dio života, a naša je glazba upravo takva i međusotalim zadire u samu egzistenciju. Doduše, američku publiku manje zanimaju duboke stvari i čini mi se da su Europljani po tom pitanju napredniji, da malo više kuže stvari, ali primjećujem da se stvar popravlja i u Americi.
Kakvi su planovi za ostatak godine?
Krajem maja imamo malu turneju po SAD-u, a onda se u maju i junu selimo na Europske festivale. Vraćamo se nazad doma u SAD i onda ponovno u augustu dolazimo u Europu.
Možda ponovno Zagreb?
Možda. Voljela bih to i mislim da su velike šanse da opet dođemo. Dalje, u septembru imamo još jednu malu američku turneju i onda ćemo se baciti na pisanje novih stvari. Ne volimo raditi na novim stvarima dok smo na cesti već volimo sjesti i usmjeriti energiju i ideje u pisanje.
Intervju možete poslušati u ponedjeljak u emisiji High Voltage na zagrebačkom Radiju 101 u 22h.
apr 23 2011
Laura Pleasants (Kylesa): “U Europi nema mačizma”
Prošle godine izašao vam je peti studijski uradak Spiral Shadow, i to nakon nepunih godinu dana nakon prethodnika Static Tensions. Do ovog ste puta imali malo drugačiju praksu.
Čini se da je prošlo dosta vremena između Static Tensions i Spiral Shadows. Static Tension smo počeli pisati u februaru 2008., završili u proljeće i snimili na ljeto, ali smo onda morali čekati Prosthetic Records do oktobra 2009. godine da ga izda. U to smo vrijeme bili spremni za pisanje. Završili smo jedan album i odmah se bacili na drugi pa je ispalo ekspresno.
Možeš li usporediti posljednja dva albuma?
Da, postoje sličnosti između ta dva albuma. Uzeli smo progresivu Static Tensiona kao i ideje koje smo pokušali još bolje razviti i usavršiti, što smo i uspjeli. Mislim da je to prirodni tijek u pisanju muzike. Osobno sam potpuno zadovljna sa cjelokupnim albumom jer sam htjela napraviti malo dinamičniju ploču s atmosferičnijim gitarama i pjevanjem.
Može li se tad reći da je Spiral Shadow više konceptualniji album?
Možda je malo konceptualniji, ali nisam sigurna da smo to htjeli. Misao vodilja nam je bila da muzika bude poletnija i živahnija, ali u našem teškom štihu. Kad razmislim, zapravo je album, zvulno gledajući, tj. slušajući, praktički napravljen kao album za slušanje preko slušalica.
Počeli smo na tom albumu sa dva bubnjara, ali kad smo ja i Phillip Cope osnovali bend odmah smo imali u planu dva bubnjara jer smo mislili da će zvuk biti teži. Ipak, isprva nije funkcioniralo pa smo bili primorani svirati samo s jednim. 2005. godine bend je napustio tad već drugi bubnjar pa smo tražili novog. U međuvremenu smo počeli svirati s Carlom McGinleyem, koji je išao na faks i svirao je u drugom bendu Unpersons. Budući da nismo imali stanog bubnjara počeli smo isprobavati i druge bubnjare. Naišli smo na Jeffa Portera, koji je taman doputovao iz Detroita. Budući da je najbolje poznavao pjesme i htio se priključiti bendu naravno da smo ga i primili. U to isto se vrijeme i Carl odlučio priključiti bendu pa smo počeli vježbati s obojicom. Prvotno smo milisli da Carl svira perkusije i radi samplove budući da je povremeno morao biti odsutan. No, na na jednoj smo probi shvatili koliko zapravo prljavo i teško stvari zvuče pa smo odlučili početi ozbiljno raditi s obojicom. Umjesto Jeffa drugim parom palica sada lupa Tyler Newberry.
Da malo predahnemo prijeći ćemo na personalnu triviju. Kakvu glazbu slušaš i što si zadnje dobro poslušala?
Zapravo slušam svu glazbu, ali pretežno onu s gitarskim dionicama. To je i bio razlog zašto sam i počela svirati gitaru, budući da sam bila fascinirana tim instrumentom. Zadnje što sam poslušala novi su Red Fang i Broken Water.
Prošle ste godine bili na turneji s Convergeom, Kvelertakom i Gazom te ste odsvirali koncert u zagrebačkoj Močvari. Budući da je prošlo već neko vrijeme neću pitati kakav je koncert bio, ali možeš li usporediti američku i europsku publiku?
Velika je razlika između europske i američke publike. No i sama američka publika se razlikuje od jedne regije zemlje do druge, kao i europska. Čini mi se da je europska publika malo više otvorenija mračnijim krugovima glazbe. Nema previše mačizma, već je u redu doživjeti i proživjeti mračnije tematike, budući da su i one dio života, a naša je glazba upravo takva i međusotalim zadire u samu egzistenciju. Doduše, američku publiku manje zanimaju duboke stvari i čini mi se da su Europljani po tom pitanju napredniji, da malo više kuže stvari, ali primjećujem da se stvar popravlja i u Americi.
Kakvi su planovi za ostatak godine?
Krajem maja imamo malu turneju po SAD-u, a onda se u maju i junu selimo na Europske festivale. Vraćamo se nazad doma u SAD i onda ponovno u augustu dolazimo u Europu.
Možda ponovno Zagreb?
Možda. Voljela bih to i mislim da su velike šanse da opet dođemo. Dalje, u septembru imamo još jednu malu američku turneju i onda ćemo se baciti na pisanje novih stvari. Ne volimo raditi na novim stvarima dok smo na cesti već volimo sjesti i usmjeriti energiju i ideje u pisanje.
Intervju možete poslušati u ponedjeljak u emisiji High Voltage na zagrebačkom Radiju 101 u 22h.
facebook.com/KYLESAmusic
Intervju: Matija Trupinović
Objavio Branimir Lokner • Intervju •