lovenačko podneblje i karakter je odskakalo i na rock sceni još u doba zajedničke države. Iako nje više nema, slovenačka scena je zadržala specifičnost, za šta je ilustrativan primer bend ‘Dan D’, koji je od 1996. godine i osnivanja prošao dug put do današnjeg visokog statusa na slovenačkoj rock sceni. Svoje mišljenje o karijeri benda, životu, eksperimentisanju u muzici, planovima, publici i sceni (k)od Triglava, pa do Vardara podelio je sa Vama frontmen benda Tomislav Jovanovič Tokac.
Na sceni ste deceniju i po, stekli ste status jednog od najpopularnijih mainstream bendova. Kako iz današnje perspektive posmatrate razvojni put benda i svoje mesto na slovenačkoj sceni?
Mislim da smo proživjeli neki proces koji svaki (ne)ozbiljan bend mora proći, da bi vidio da li ima smisla to što radi. To znači: red, rad i disciplina nisu bili presudni, jer smo, hvala bogu, i mi bili jednom mladi, pa smo radili ono što je moralo da se radi. Tada nismo razmišljali o tome da bi postali nešto, nego smo razmišljali o slobodi, koju nam je muzika pružala. Nešto dublje i stvarnije se desi, kada si dugo vremena sa istom ekipom, i s njima prolaziš kroz situacije koje zahtjevaju ljude na koje se možeš osloniti, i koji znaju čuvati ledja jedan drugom, kada je najpotrebnije. Mislim da nas je postavila, i održala strast koju smo imali na početku, i koju još uvijek čuvamo…
U geografskom smislu i po broju stanovnika, Slovenija nije velika država. Da li je to prednost ili mana za rok-scenu i Vas kao bend?
Na neki način je ovdje lakše, jer nema toliko konkurencije, i ubrzo se može vidjeti, ko koliko vrijedi. Ali postoji drugi problem, a to je, da ne postoji brži, lakši ili bolji način da se svidiš slovenskoj publici, koja je, u principu vrlo kritična i izbirljiva. Naime, mi dugi niz godina nismo imali neki konkretniji “feedback” od publike, što nas nije toliko začudilo, koliko to, da kad su nas jednom primili u svoja srca, nismo prestali stanovati tamo. To govori o vrlo uskom prolazu koji dozvoljava ovaj trg, i ujedno govori o tome, da to nije dobro za rock-scenu, koja bi morala biti široka i uzbudljiva.
Prva 3 albuma ste snimili u razmaku od tri godine, da biste posle snimili u 10 godina tek dva albuma. Da li ste svesno pravili duže pauze da ne biste zasitili publiku ili da biste pažljivo odabrali bolje pesme za album, ili postoji neki treći razlog?
Sigurno postoji više razloga. Jedan je taj, da smo pred snimanjem treće ploče “Katere barve je tvoj dan?”, bili pred raspadom, i kao što sam prije rekao, preživjeli smo skupa neke stvari, iz kojih smo izašli jači, i možda oprezniji. Ta ploča je na kraju bila prekretnica i za nas, i za tadašnju slovensku rock-scenu, i na neki način nam je udahnula novi život. Možda smo tada počeli malo više cijeniti to što imamo, i nismo žurili s novim materijalom, nego smo pustili da pjesme sazriju i rode se normalnim putem, a ne prijevremeno, kao što je danas običaj.
Kako biste opisali trenutno stanje u slovenačkoj muzici i rokenrolu, po pitanju produkcije i kreativnosti?
Mislim da Slovenija ima najveći potencijal, baš po pitanju produkcije i kreativnosti. Ako govorimo o našoj regiji, onda možemo reći, da se više ili manje, na području Balkana nije puno mijenjalo, barem što se glazbenog ukusa tiče, izuzev zlatnih godina novog vala, koje su tako daleko iza nas. Slovenija na tom planu ima puno više drznijih pokušaja, koji nisu konvencionalni, i možda ne komercijalni, ali svakako bude maštu. Veliki hendikep predstavljaju izvodjači, kojih nema puno, barem što se tiče kvalitete i doze ludila koje je nužno potrebno da muzika živi. Tako da na kraju imamo ljude u pozadini koji kreiraju vrhunske i inovativne stvari, i prosječne izvodjače koji nisu dorasli zadatku. I eto frustracije…
Osim slovenačkog jezika, u pojedinim tekstovima se koristi i srpsko-hrvatski jezik, poput pesme ’Put slonova’, ili engleski. Da li je slovenački jezik teži i kompleksniji za rokenrol od pomenutih jezika?
Za mene, koji sam došao iz Karlovca, je bio i težak i kompleksan, ali ujedno i izazov. Mislim da ni Bugarski nije lak, ali bi se rado oprobao i u njemu. Sigurno je jedno, svaki jezik ima neki svoj spirit, neke podtonove i skice po kojem se razlikuje od drugog. U tom smislu je slovenski više punk nego rokenrol.
Imate dosta poetične tekstove, dok ste za muzikom dosta eksperimentisali. Gde su vaše pesme u balansu tekstova i muzičkog izraza?
Mislim da smo eksperimentisali premalo, i da svaki bend mora što više okretati stvari na glavu, i dodavati si muziku kao vruć krompir. Poezija je sastavni dio rokenrola, u ma šta bio on obučen… u David Bowia, U2, Nirvanu ili EKV. Na kraju večeri uvijek to možeš odsvirati na gitari.
Pre dve i po godine obradili ste legendarni hit grupe Niet, ’Lep dan za smrt’, za koje je spot prožet motivima Titove sahrane i reakcija građana Jugoslavije. Kakvu konotaciju za Vas ima taj spot i vreme koje oslikava?
To je spot koji je izazvao mnoge polemike, zbog toga što su ta pjesma, i grupa Niet, bili na neki način sinonim punk pokreta, koji je bio jasno protiv Tita i partije. Za nas je to bilo neko poglavlje u koje se nije smjelo gledati, jer je donijelo toliko slaboga, a ujedno je živjelo u srcu mnogih. Htjeli smo reći da se je to desilo, i da se ne može pomesti pod prag povijesti, i da se mora prestati živjeti u prošlosti.
U jednom intervjuu za sebe ste rekli da ste hipi-panker. Kako biste to definisali?
Inače sam miroljubiv čovjek, koji povremeno izživcira punkere i ne vjeruje u sistem.
Poslednji album izbacio je hit ’Google me’, koji na duhovit način opisuje današnju ulogu interneta u ljudskim odnosima i savremenom društvu. Da li je internet dehumanizovao ljude i muziku?
Ne vjerujem da nas je u potpunosti dehumanizirao, ali je ukrao komadić naše duše i čvrsto ga drži u toj kutijici.
Mnogi svetski poznati bendovi, poput Deep Purplea i Metallice su održavali koncerte u pratnji simfonijskog orkestra. Ni vi se 2009. godine niste oduprli tom izazovu. Kako ste došli na ideju i kako sada posmatrate iskustvo sviranja u pratnji simfonijskog orkestra?
Do suradnje je došlo na poticaj ljubljanskog radija Val 202, koji je organizirao dva koncerta u ljubljanskim Križankama. To su bile dvije nezaboravne večeri, u kojima je bilo puno muzike, i publike koja nas je počastila sa dva rasprodana koncerta. Mislim da smo s orkestrom stvorili neku simbiozu, što je u biti bilo i najteže, glede na našu glasnost, i njihovu dinamiku. Iskustvo ostaje, ali vjerovatno to više nećemo ponoviti.
Da li pratite muzička dešavanja u ostalim državama ex-YU i postoji li nešto novo što Vam je privuklo pažnju i izdvojilo se iz mora bendova i dešavanja?
Čujem sve i svašta, i dobro i loše…možda Kandžija.
Godine 2007. ste svirali u Beogradu na Beer Festu. Tada, a i sada ste nepoznanica široj publici u Srbiji. Da li Vam je taj kraći koncert ostao u sećanju i da li planirate da ponovo posetite Srbiju ili upoznate ozbiljnije publiku generalno na prostoru ex-YU sa svojim radom?
U biti smo nastupili samo jednom na novosadskom “Exit”-u, i te godine na “Beer fest”-u. U Beogradu baš i nismo prošli najsjajnije. Mislim da je publika više htjela “Glasno glasnije” od Osmog putnika, nego nepoznati bend koji pjeva na slovenskom. U svakom slučaju, ta dva nastupa nisu dovoljna da se ozbiljnije predstaviš publici. Priznajem da je naša za tim želja sve veća, i da nešto spremamo na tom planu.
dan-d.net
facebook.com/DanDGroup
Intervju: Bojan Vinulović
apr 15 2011
Tokac (Dan D): “Dug je put do publike”
Na sceni ste deceniju i po, stekli ste status jednog od najpopularnijih mainstream bendova. Kako iz današnje perspektive posmatrate razvojni put benda i svoje mesto na slovenačkoj sceni?
Mislim da smo proživjeli neki proces koji svaki (ne)ozbiljan bend mora proći, da bi vidio da li ima smisla to što radi. To znači: red, rad i disciplina nisu bili presudni, jer smo, hvala bogu, i mi bili jednom mladi, pa smo radili ono što je moralo da se radi. Tada nismo razmišljali o tome da bi postali nešto, nego smo razmišljali o slobodi, koju nam je muzika pružala. Nešto dublje i stvarnije se desi, kada si dugo vremena sa istom ekipom, i s njima prolaziš kroz situacije koje zahtjevaju ljude na koje se možeš osloniti, i koji znaju čuvati ledja jedan drugom, kada je najpotrebnije. Mislim da nas je postavila, i održala strast koju smo imali na početku, i koju još uvijek čuvamo…
Na neki način je ovdje lakše, jer nema toliko konkurencije, i ubrzo se može vidjeti, ko koliko vrijedi. Ali postoji drugi problem, a to je, da ne postoji brži, lakši ili bolji način da se svidiš slovenskoj publici, koja je, u principu vrlo kritična i izbirljiva. Naime, mi dugi niz godina nismo imali neki konkretniji “feedback” od publike, što nas nije toliko začudilo, koliko to, da kad su nas jednom primili u svoja srca, nismo prestali stanovati tamo. To govori o vrlo uskom prolazu koji dozvoljava ovaj trg, i ujedno govori o tome, da to nije dobro za rock-scenu, koja bi morala biti široka i uzbudljiva.
Prva 3 albuma ste snimili u razmaku od tri godine, da biste posle snimili u 10 godina tek dva albuma. Da li ste svesno pravili duže pauze da ne biste zasitili publiku ili da biste pažljivo odabrali bolje pesme za album, ili postoji neki treći razlog?
Sigurno postoji više razloga. Jedan je taj, da smo pred snimanjem treće ploče “Katere barve je tvoj dan?”, bili pred raspadom, i kao što sam prije rekao, preživjeli smo skupa neke stvari, iz kojih smo izašli jači, i možda oprezniji. Ta ploča je na kraju bila prekretnica i za nas, i za tadašnju slovensku rock-scenu, i na neki način nam je udahnula novi život. Možda smo tada počeli malo više cijeniti to što imamo, i nismo žurili s novim materijalom, nego smo pustili da pjesme sazriju i rode se normalnim putem, a ne prijevremeno, kao što je danas običaj.
Kako biste opisali trenutno stanje u slovenačkoj muzici i rokenrolu, po pitanju produkcije i kreativnosti?
Mislim da Slovenija ima najveći potencijal, baš po pitanju produkcije i kreativnosti. Ako govorimo o našoj regiji, onda možemo reći, da se više ili manje, na području Balkana nije puno mijenjalo, barem što se glazbenog ukusa tiče, izuzev zlatnih godina novog vala, koje su tako daleko iza nas. Slovenija na tom planu ima puno više drznijih pokušaja, koji nisu konvencionalni, i možda ne komercijalni, ali svakako bude maštu. Veliki hendikep predstavljaju izvodjači, kojih nema puno, barem što se tiče kvalitete i doze ludila koje je nužno potrebno da muzika živi. Tako da na kraju imamo ljude u pozadini koji kreiraju vrhunske i inovativne stvari, i prosječne izvodjače koji nisu dorasli zadatku. I eto frustracije…
Osim slovenačkog jezika, u pojedinim tekstovima se koristi i srpsko-hrvatski jezik, poput pesme ’Put slonova’, ili engleski. Da li je slovenački jezik teži i kompleksniji za rokenrol od pomenutih jezika?
Za mene, koji sam došao iz Karlovca, je bio i težak i kompleksan, ali ujedno i izazov. Mislim da ni Bugarski nije lak, ali bi se rado oprobao i u njemu. Sigurno je jedno, svaki jezik ima neki svoj spirit, neke podtonove i skice po kojem se razlikuje od drugog. U tom smislu je slovenski više punk nego rokenrol.
Imate dosta poetične tekstove, dok ste za muzikom dosta eksperimentisali. Gde su vaše pesme u balansu tekstova i muzičkog izraza?
Mislim da smo eksperimentisali premalo, i da svaki bend mora što više okretati stvari na glavu, i dodavati si muziku kao vruć krompir. Poezija je sastavni dio rokenrola, u ma šta bio on obučen… u David Bowia, U2, Nirvanu ili EKV. Na kraju večeri uvijek to možeš odsvirati na gitari.
Pre dve i po godine obradili ste legendarni hit grupe Niet, ’Lep dan za smrt’, za koje je spot prožet motivima Titove sahrane i reakcija građana Jugoslavije. Kakvu konotaciju za Vas ima taj spot i vreme koje oslikava?
To je spot koji je izazvao mnoge polemike, zbog toga što su ta pjesma, i grupa Niet, bili na neki način sinonim punk pokreta, koji je bio jasno protiv Tita i partije. Za nas je to bilo neko poglavlje u koje se nije smjelo gledati, jer je donijelo toliko slaboga, a ujedno je živjelo u srcu mnogih. Htjeli smo reći da se je to desilo, i da se ne može pomesti pod prag povijesti, i da se mora prestati živjeti u prošlosti.
U jednom intervjuu za sebe ste rekli da ste hipi-panker. Kako biste to definisali?
Inače sam miroljubiv čovjek, koji povremeno izživcira punkere i ne vjeruje u sistem.
Poslednji album izbacio je hit ’Google me’, koji na duhovit način opisuje današnju ulogu interneta u ljudskim odnosima i savremenom društvu. Da li je internet dehumanizovao ljude i muziku?
Ne vjerujem da nas je u potpunosti dehumanizirao, ali je ukrao komadić naše duše i čvrsto ga drži u toj kutijici.
Mnogi svetski poznati bendovi, poput Deep Purplea i Metallice su održavali koncerte u pratnji simfonijskog orkestra. Ni vi se 2009. godine niste oduprli tom izazovu. Kako ste došli na ideju i kako sada posmatrate iskustvo sviranja u pratnji simfonijskog orkestra?
Do suradnje je došlo na poticaj ljubljanskog radija Val 202, koji je organizirao dva koncerta u ljubljanskim Križankama. To su bile dvije nezaboravne večeri, u kojima je bilo puno muzike, i publike koja nas je počastila sa dva rasprodana koncerta. Mislim da smo s orkestrom stvorili neku simbiozu, što je u biti bilo i najteže, glede na našu glasnost, i njihovu dinamiku. Iskustvo ostaje, ali vjerovatno to više nećemo ponoviti.
Da li pratite muzička dešavanja u ostalim državama ex-YU i postoji li nešto novo što Vam je privuklo pažnju i izdvojilo se iz mora bendova i dešavanja?
Čujem sve i svašta, i dobro i loše…možda Kandžija.
Godine 2007. ste svirali u Beogradu na Beer Festu. Tada, a i sada ste nepoznanica široj publici u Srbiji. Da li Vam je taj kraći koncert ostao u sećanju i da li planirate da ponovo posetite Srbiju ili upoznate ozbiljnije publiku generalno na prostoru ex-YU sa svojim radom?
U biti smo nastupili samo jednom na novosadskom “Exit”-u, i te godine na “Beer fest”-u. U Beogradu baš i nismo prošli najsjajnije. Mislim da je publika više htjela “Glasno glasnije” od Osmog putnika, nego nepoznati bend koji pjeva na slovenskom. U svakom slučaju, ta dva nastupa nisu dovoljna da se ozbiljnije predstaviš publici. Priznajem da je naša za tim želja sve veća, i da nešto spremamo na tom planu.
dan-d.net
facebook.com/DanDGroup
Intervju: Bojan Vinulović
Objavio Branimir Lokner • Intervju •