Ako ste dvadeset godina na glazbenoj sceni vjerojatno znači da imate „debelu kožu“, nos za dobru priliku i da strastveno uživate u onom što radite. Naravno, i iskustvo uvjetovano svim dobrim i „teškim vremenima“. Zagrepčani Hard Time, predvođeni nepokolebljivim Pištom, nose zastavu rocka upravo toliko dugo! Češljati kroz cijelu njihovu povijest ne bi imalo smisla, no iskoristili smo priliku progledali kroz nedavne i buduće aktivnosti benda i vezanih projekata. Sugovornici su Pišta i Miha, bend je Hard Time, glazba dobro poznata…
U kojoj fazi se trenutno nalazi Hard Time?
Pišta: Snimamo novi albu. Par pjesama je već gotovo, a jedna se može čuti na našem web siteu – „Kada si sam“ i free downloadati. Malo smo „rastegli“ snimanje što zbog privatnih razloga što zbog opremanja našeg studija, ali evo radimo marljivo i nadamo se skorom završetku. Uskoro nam izlazi i pjesma na prvoj hard&heavy kompilaciji hrvatskih bandova.
Novi single je u opticaju i primjećuje se kako unosi neke nove elemente u vaše stvaralaštvo i produkciju. Koliko ste kao glazbenici i kao grupa spremni na glazbeno i poslovno eksperimentiranje?
Pišta: Ne bih rekao da smo spremni na neko veliko eksperimentiranje, jer Hard Time po mom skromnom mišljenju ima neki svoj prepoznatljiv zvuk i od njega ne možemo/nećemo pobjeći (smeh), no u svakom slučaju band se mijenja svakim danom i to se čuje od albuma do albuma. Ova „nova i pomlađena“ postava vjerojatno je nešto žešća i s više energije nego što je to bilo prije, pa se nadam da će i novi album biti žešći i energičniji (smeh).
Tko uglavnom radi glazbu i tekstove i kako izgleda proces izrade?
Pišta: Uglavnom sam to ja, ali krajnji ishod je definitivno produkt cijelog banda. Na novom albumu ima i nekoliko Mihinih stvari, a jedan tekst nam je napisao Mario Vestić. ‘Ko zna ‘ko će se sve do kraja uključiti na album! Proces ide tako da imam ili neki dio teksta ili neki refren, a najčešće neki rif. Onda se on malo „vrti“ u mojoj glavi pa dođemo na probu i probamo s bandom da vidim je l’ to isto kao i u mojoj glavi, obično ispadne bolje (smeh), pa onda nekada „iskoči“ cijela stvar tu i odmah, a nekada se još malo „kuha“ u mojoj radionici do zadnjeg oblika. Nekad Miha izbaci neki rif i dobru liniju pjevanja pa tako krene. Kod nas su svi načini nastajanja mogući – neke pjesme su gotove u tri minute, a neke nisu ni nakon tri godine (smeh).
Kakvi su planovi, želje i mogućnosti vezano za skoru promociju i rad grupe Hard Time na području cijele regije?
Pišta: Mi bi voljeli svirati svugdje gdje ima struje i ljudi raspoloženih za žestoki rock’n’roll, ali na žalost ne stižemo svugdje. Eto, osobno mislim da bi nas ljudi u Srbiji dobro primili, ali tamo nikako da nas neko pozove. Održali smo tri mala koncerta u Pazovi, Subotici i u Living Roomu u Beogradu, ali bez ikakve reklame pa skoro niko nije ni znao da smo tamo. Mi bi rado došli – zovite nas (smeh). U Hrvatskoj dosta sviramo, nešto u Sloveniji i Bosni, a i po Europi nas ima (smeh).
Kakva su Vaša pozitivna i negativna inozemna iskustva i budući planovi? Traži li Hard Time budućnost negdje „vani“ ili je domaća/regionalna scena primarna?
Pišta: Mi bi željeli živjeti od muzike i ne ograničavati se na to da li je to doma ili vani, no ipak najveći dio naše karijere se veže za domaću scenu jer tu nam izlaze albumi, tu nas ima na radiju i televiziji, ali pokušavamo i vani – tako smo svirali i u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Engleskoj, a nadamo se da ćemo još i šire i više. Iskustva sa većine koncerata su pozitivna bilo gdje da su oni bili i pred koliko god ljudi mi svirali. Evo baš mi se neki dan javio neki fan iz Beograda koji je bio među rijetkima na našem koncertu u Living Roomu i moli nas da dođemo ponovo, a dobio sam i mail od fana iz Francuske koji nas je tamo gledao prije desetak godina i veseli se da smo jos uvijek živi i da sviramo (smeh). Vani je problem jer mi radimo s malom agencijom pa tako i sviramo male klubove, a doći do velikih i do velike promocije je stvarno teško – no bitno je da se mi dobro zabavljamo i da nas ponovo zovu (smeh).
Grupa djeluje dugi niz godina, imala je uspona i padova. Na kraju dana radite li sve to radi publike ili radi sebe?
Pišta: Ja mislim da se svaka glazba radi prvenstveno zbog sebe, a da ju prezentiraš zbog publike. Dakle mi volimo to što radimo i ako se još nekome i sviđa onda super. Da to ne volimo ne bi to sigurno radili toliko dugo, ali kada dobiješ dobar feedback od publike onda je to samo poticaj za još više i bolje.
Kakav je profesionalni odnos unutar grupe, je li Hard Time demokracija s diktaturom?
Pišta: (smeh) Ne bih to tako rekao, ali možda moji dečki iz banda bi. Šalim se, mi smo band što znači da svako ima svoja prava unutar banda, ali ipak kako sam ja osnivač i jedini originalni član, a i većinski autor. Ja možda smijem ponekad odlučiti nešto za cijeli band, no postoji demokracija iako ja volim da bude po mome (smeh).
Koliko je Hard Time podložan etiketiranju kada se govori o glazbenim žanrovima i tekstovima na hrvatskom jeziku? Je li za vas glazba – glazba, bez žanrovskih razlika?
Pišta: Za nas je glazba – rock’n’roll! Neki nas zovu metalcima, neki hard rockerima, neki rock’n’rollom, nekima smo premekani, nekima prežestoki… tako da mislim da nema smisla u etiketiranju – to što mi sviramo jest rock i jest žestok, a neka ga svako zove kako hoće – ja ne marim!
Koliko je su vrijeme i glazbena industrija izmijenili scenu i publiku na prostor bivše Juge… izdavaštvo, koncerti, publika?
Pišta: Puno, prije svega vrijeme, pa situacija, a glazbenu industriju je sa današnjim tiražama smiješno nazivati industrijom. Ipak moraš se prilagoditi svakoj situaciji pa tako s vremenom i zaboraviš kako smo mi nekada obijali pragove diskografskih kuća i pokušavali se ogrebati za ploču, a kako danas svaki klinac sa malo boljim computerom ima sve ono o čemu smo mi nekada sanjali i mučili se devet godina po klubovima kao demo band da bi došli do toga. Publika je danas mp3 generacija, niko više ne sluša albume i bandove, samo pjesme, ali i to nije loše ako slušaju rock (smeh). Ono što definitivno fali je kapacitet koji je Juga imala, jer danas možeš odsvirati turneju po Hrvatskoj u pet gradova, a nekada po Jugi u četrdeset, isto je i sa tiražama i publikom kojoj se obraćaš – znatno je manja.
Koncerti i organizacija u nas… rečeno je da klinci koji besplatno skidaju glazbu ne kupuju originale i ne posjećuju koncerte. Je l’ moguće da kulture odlazaka na koncerte preživi?
Pišta: To će uvijek preživjeti – bilo je tu dance na play back, pa techno partyji, pa narodnjaci, ali sve to prođe, a rock nekako već više od pedeset godina opstaje trajno. Klinci vole koncerte, no danas su karte skupe, bandova ima puno, svi strani izvođači dolaze i kod nas, a para nema – tako da i klinci ne mogu sve podržati pa biraju ono što ih najviše zanima i što si mogu priuštiti, a kupovati preskupe originalne albume definitivno ne mogu. Nešto se mora promijeniti sa tim izdavaštvom, ali koncerti će sigurno preživjeti jer nema bolje zabave od toga.
Miha, već neko vrijeme intenzivno radiš na svojoj solo karijeri i to ljudi sve više prepoznaju. Koliko se to kosi s radom u Hard Timeu ili još bolje, koliko te dvije karijere idu ruku pod ruku?
Miha: Da, evo nedavno mi je izašao drugi album „Destination Unknown“ za talijansku izdavačku kuću SG Records. S Hard Timeom se ne kosi. Uvijek se lako dogovorimo i oko termina za koncerte i za probe. Imam dovoljno vremena za oboje.
Kako izgledaju solo koncertni planovi,Miha…u Hrvatskoj i inozemstvu?
Miha: Zadnjih par mjeseci sam dosta svirao po Hrvatskoj sa svojim bendom Side Effects. Za inozemstvo pokušavam naći neki pametan način za organizirati turneju, ali zasad je još preteško smisliti način za pokriti sve troškove. Nadam se da će se to u budućnosti promijeniti na bolje.
Pišta, zašto Gibson, Miha zašto Music Man?
Pišta: Gibson jer je to prava hard rock gitara! Masno zvuči, dobra je pod rukom bilo da je Les Paul custom, Firebird ili SG.
Miha: Kao Pišti Gibsoni, tako meni Music Man daje onaj zvuk koji ja tražim i odlično mi leži u rukama. Kvaliteta izrade je besprijekorna i firma ima izvanrednu korisničku službu. A odnedavno s Ernie Ball Music Manom imam i sponzorski deal.
Kakvu vrstu glazbe preferirate u svoje privatno vrijeme?
Pišta: Ja slušam stvarno svašta, ali nekako sam još uvijek zakačen na bandove iz moje mladosti – Whitesnake, AC/DC, Purple, ZZ Top, Doorse, mada ima i par mlađih koji su mi dragi kao Monster Magnet, Airbourne… ipak, toliko je dobre glazbe pa ja idem na sve moguće koncerte koji me imalo zanimaju od Iron Maiden do Joe Bonamase i Leonarda Cohena.
Miha: Jako puno toga. Mogao bih deset stranica o tome napisati. Od starih dinosaura kao Deep Purple, Pink Floyd, Queen, Black Sabbath… preko Tota, Metallice, Dream Theatera, Mr. Biga do novijih bendova tipa Foo Fighters, Nickelback, Audioslave… Isto tako imam i nekih manje poznatih favorita kao što su Pain Of Salvation, Ayreon i Richie Kotzen.
Da imaš priliku svirati i surađivati s nekim glazbenikom, tko bi to bio i zašto baš on/ona?
Pišta: Huh, teško pitanje. Od stranih bih volio surađivati sa Slashom, Steven Tylerom, David Coverdaleom, braćom Young, Lemmyjem, a najviše sa pokojnim Bon Scottom. To su neki ljudi koji su mi dragi kao glazbenici. Sigurno sam nekog važnog zaboravio, i mislim da bi iz te suradnje nešto moglo zanimljivo nastati. Ko zna možda jednog dana i saznamo (smeh).
Što smatrate svojim najvećim dosadašnjim profesionalnim postignućem?
Pišta: To što toliko dugo sviram (smeh).
Glavni cilj grupe Hard Time… što bi bio profesionalni vrhunac?
Pišta: Profesionalni vrhunac bi bio da uspijemo svirati i samo od toga živjeti – dakle da imamo dovoljan broj koncerata i dovoljan broj publike, a onda i albuma, da možemo cijele godine svirati. To bi bilo pravo veselje – da se možeš posvetiti glazbi 100% i ne brinuti o nekim „ovozemaljskim“ stvarima.
mar 14 2011
Pišta (HARD TIME): “Imamo prepoznatljiv zvuk!“
U kojoj fazi se trenutno nalazi Hard Time?
Pišta: Snimamo novi albu. Par pjesama je već gotovo, a jedna se može čuti na našem web siteu – „Kada si sam“ i free downloadati. Malo smo „rastegli“ snimanje što zbog privatnih razloga što zbog opremanja našeg studija, ali evo radimo marljivo i nadamo se skorom završetku. Uskoro nam izlazi i pjesma na prvoj hard&heavy kompilaciji hrvatskih bandova.
Novi single je u opticaju i primjećuje se kako unosi neke nove elemente u vaše stvaralaštvo i produkciju. Koliko ste kao glazbenici i kao grupa spremni na glazbeno i poslovno eksperimentiranje?
Pišta: Ne bih rekao da smo spremni na neko veliko eksperimentiranje, jer Hard Time po mom skromnom mišljenju ima neki svoj prepoznatljiv zvuk i od njega ne možemo/nećemo pobjeći (smeh), no u svakom slučaju band se mijenja svakim danom i to se čuje od albuma do albuma. Ova „nova i pomlađena“ postava vjerojatno je nešto žešća i s više energije nego što je to bilo prije, pa se nadam da će i novi album biti žešći i energičniji (smeh).
Pišta: Uglavnom sam to ja, ali krajnji ishod je definitivno produkt cijelog banda. Na novom albumu ima i nekoliko Mihinih stvari, a jedan tekst nam je napisao Mario Vestić. ‘Ko zna ‘ko će se sve do kraja uključiti na album! Proces ide tako da imam ili neki dio teksta ili neki refren, a najčešće neki rif. Onda se on malo „vrti“ u mojoj glavi pa dođemo na probu i probamo s bandom da vidim je l’ to isto kao i u mojoj glavi, obično ispadne bolje (smeh), pa onda nekada „iskoči“ cijela stvar tu i odmah, a nekada se još malo „kuha“ u mojoj radionici do zadnjeg oblika. Nekad Miha izbaci neki rif i dobru liniju pjevanja pa tako krene. Kod nas su svi načini nastajanja mogući – neke pjesme su gotove u tri minute, a neke nisu ni nakon tri godine (smeh).
Kakvi su planovi, želje i mogućnosti vezano za skoru promociju i rad grupe Hard Time na području cijele regije?
Pišta: Mi bi voljeli svirati svugdje gdje ima struje i ljudi raspoloženih za žestoki rock’n’roll, ali na žalost ne stižemo svugdje. Eto, osobno mislim da bi nas ljudi u Srbiji dobro primili, ali tamo nikako da nas neko pozove. Održali smo tri mala koncerta u Pazovi, Subotici i u Living Roomu u Beogradu, ali bez ikakve reklame pa skoro niko nije ni znao da smo tamo. Mi bi rado došli – zovite nas (smeh). U Hrvatskoj dosta sviramo, nešto u Sloveniji i Bosni, a i po Europi nas ima (smeh).
Pišta: Mi bi željeli živjeti od muzike i ne ograničavati se na to da li je to doma ili vani, no ipak najveći dio naše karijere se veže za domaću scenu jer tu nam izlaze albumi, tu nas ima na radiju i televiziji, ali pokušavamo i vani – tako smo svirali i u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Engleskoj, a nadamo se da ćemo još i šire i više. Iskustva sa većine koncerata su pozitivna bilo gdje da su oni bili i pred koliko god ljudi mi svirali. Evo baš mi se neki dan javio neki fan iz Beograda koji je bio među rijetkima na našem koncertu u Living Roomu i moli nas da dođemo ponovo, a dobio sam i mail od fana iz Francuske koji nas je tamo gledao prije desetak godina i veseli se da smo jos uvijek živi i da sviramo (smeh). Vani je problem jer mi radimo s malom agencijom pa tako i sviramo male klubove, a doći do velikih i do velike promocije je stvarno teško – no bitno je da se mi dobro zabavljamo i da nas ponovo zovu (smeh).
Grupa djeluje dugi niz godina, imala je uspona i padova. Na kraju dana radite li sve to radi publike ili radi sebe?
Pišta: Ja mislim da se svaka glazba radi prvenstveno zbog sebe, a da ju prezentiraš zbog publike. Dakle mi volimo to što radimo i ako se još nekome i sviđa onda super. Da to ne volimo ne bi to sigurno radili toliko dugo, ali kada dobiješ dobar feedback od publike onda je to samo poticaj za još više i bolje.
Kakav je profesionalni odnos unutar grupe, je li Hard Time demokracija s diktaturom?
Pišta: (smeh) Ne bih to tako rekao, ali možda moji dečki iz banda bi. Šalim se, mi smo band što znači da svako ima svoja prava unutar banda, ali ipak kako sam ja osnivač i jedini originalni član, a i većinski autor. Ja možda smijem ponekad odlučiti nešto za cijeli band, no postoji demokracija iako ja volim da bude po mome (smeh).
Koliko je Hard Time podložan etiketiranju kada se govori o glazbenim žanrovima i tekstovima na hrvatskom jeziku? Je li za vas glazba – glazba, bez žanrovskih razlika?
Pišta: Za nas je glazba – rock’n’roll! Neki nas zovu metalcima, neki hard rockerima, neki rock’n’rollom, nekima smo premekani, nekima prežestoki… tako da mislim da nema smisla u etiketiranju – to što mi sviramo jest rock i jest žestok, a neka ga svako zove kako hoće – ja ne marim!
Koliko je su vrijeme i glazbena industrija izmijenili scenu i publiku na prostor bivše Juge… izdavaštvo, koncerti, publika?
Pišta: Puno, prije svega vrijeme, pa situacija, a glazbenu industriju je sa današnjim tiražama smiješno nazivati industrijom. Ipak moraš se prilagoditi svakoj situaciji pa tako s vremenom i zaboraviš kako smo mi nekada obijali pragove diskografskih kuća i pokušavali se ogrebati za ploču, a kako danas svaki klinac sa malo boljim computerom ima sve ono o čemu smo mi nekada sanjali i mučili se devet godina po klubovima kao demo band da bi došli do toga. Publika je danas mp3 generacija, niko više ne sluša albume i bandove, samo pjesme, ali i to nije loše ako slušaju rock (smeh). Ono što definitivno fali je kapacitet koji je Juga imala, jer danas možeš odsvirati turneju po Hrvatskoj u pet gradova, a nekada po Jugi u četrdeset, isto je i sa tiražama i publikom kojoj se obraćaš – znatno je manja.
Koncerti i organizacija u nas… rečeno je da klinci koji besplatno skidaju glazbu ne kupuju originale i ne posjećuju koncerte. Je l’ moguće da kulture odlazaka na koncerte preživi?
Pišta: To će uvijek preživjeti – bilo je tu dance na play back, pa techno partyji, pa narodnjaci, ali sve to prođe, a rock nekako već više od pedeset godina opstaje trajno. Klinci vole koncerte, no danas su karte skupe, bandova ima puno, svi strani izvođači dolaze i kod nas, a para nema – tako da i klinci ne mogu sve podržati pa biraju ono što ih najviše zanima i što si mogu priuštiti, a kupovati preskupe originalne albume definitivno ne mogu. Nešto se mora promijeniti sa tim izdavaštvom, ali koncerti će sigurno preživjeti jer nema bolje zabave od toga.
Miha, već neko vrijeme intenzivno radiš na svojoj solo karijeri i to ljudi sve više prepoznaju. Koliko se to kosi s radom u Hard Timeu ili još bolje, koliko te dvije karijere idu ruku pod ruku?
Miha: Da, evo nedavno mi je izašao drugi album „Destination Unknown“ za talijansku izdavačku kuću SG Records. S Hard Timeom se ne kosi. Uvijek se lako dogovorimo i oko termina za koncerte i za probe. Imam dovoljno vremena za oboje.
Kako izgledaju solo koncertni planovi,Miha…u Hrvatskoj i inozemstvu?
Miha: Zadnjih par mjeseci sam dosta svirao po Hrvatskoj sa svojim bendom Side Effects. Za inozemstvo pokušavam naći neki pametan način za organizirati turneju, ali zasad je još preteško smisliti način za pokriti sve troškove. Nadam se da će se to u budućnosti promijeniti na bolje.
Pišta, zašto Gibson, Miha zašto Music Man?
Pišta: Gibson jer je to prava hard rock gitara! Masno zvuči, dobra je pod rukom bilo da je Les Paul custom, Firebird ili SG.
Miha: Kao Pišti Gibsoni, tako meni Music Man daje onaj zvuk koji ja tražim i odlično mi leži u rukama. Kvaliteta izrade je besprijekorna i firma ima izvanrednu korisničku službu. A odnedavno s Ernie Ball Music Manom imam i sponzorski deal.
Kakvu vrstu glazbe preferirate u svoje privatno vrijeme?
Pišta: Ja slušam stvarno svašta, ali nekako sam još uvijek zakačen na bandove iz moje mladosti – Whitesnake, AC/DC, Purple, ZZ Top, Doorse, mada ima i par mlađih koji su mi dragi kao Monster Magnet, Airbourne… ipak, toliko je dobre glazbe pa ja idem na sve moguće koncerte koji me imalo zanimaju od Iron Maiden do Joe Bonamase i Leonarda Cohena.
Miha: Jako puno toga. Mogao bih deset stranica o tome napisati. Od starih dinosaura kao Deep Purple, Pink Floyd, Queen, Black Sabbath… preko Tota, Metallice, Dream Theatera, Mr. Biga do novijih bendova tipa Foo Fighters, Nickelback, Audioslave… Isto tako imam i nekih manje poznatih favorita kao što su Pain Of Salvation, Ayreon i Richie Kotzen.
Da imaš priliku svirati i surađivati s nekim glazbenikom, tko bi to bio i zašto baš on/ona?
Pišta: Huh, teško pitanje. Od stranih bih volio surađivati sa Slashom, Steven Tylerom, David Coverdaleom, braćom Young, Lemmyjem, a najviše sa pokojnim Bon Scottom. To su neki ljudi koji su mi dragi kao glazbenici. Sigurno sam nekog važnog zaboravio, i mislim da bi iz te suradnje nešto moglo zanimljivo nastati. Ko zna možda jednog dana i saznamo (smeh).
Što smatrate svojim najvećim dosadašnjim profesionalnim postignućem?
Pišta: To što toliko dugo sviram (smeh).
Glavni cilj grupe Hard Time… što bi bio profesionalni vrhunac?
Pišta: Profesionalni vrhunac bi bio da uspijemo svirati i samo od toga živjeti – dakle da imamo dovoljan broj koncerata i dovoljan broj publike, a onda i albuma, da možemo cijele godine svirati. To bi bilo pravo veselje – da se možeš posvetiti glazbi 100% i ne brinuti o nekim „ovozemaljskim“ stvarima.
facebook
Intervju: Goran Paleka
Objavio Branimir Lokner • Intervju •